Članak iz časopisa Interier

„ Moja kćer se čudi kako sam s 5 godina znala da ću biti slikarica. Ali tu se radi više o ljubavi nego o talentu. Ja smatram da je ljubav prema nečemu veća i važnija od talenta. Naime ima na svijetu puno talentiranih ljudi ali nije lako naći one koji imaju ljubav prema slikarstvu.“ Unatoč oskudici za vrijeme školovanja i izostanku roditeljske potpore postizala je uspjehe na gradskim i državnim natjecanjima. Svojim upornim radom sama je kovala svoju sreću. „ Ja sam jedina osoba koju poznajem koja je bez ičije pomoći uspjela upisati akademiju. U Koreji se učenici fanatično pripremaju za upis na fakultete pohađajući instrukcije za pripremu upisa.“ Svaki je dan ostajala do ponoći u školi pripremajući se za ispit ne znajući da li je napravom putu. U 30 dana školskih praznika naslikala je skoro 90 slika. „ Slikajući zaboravljala sam sve probleme prepuštajući se stvaranju . Bila sam sretno dijete. Pred upis sam se osjećala jadno i nesigurno kao brod bez kompasa na pučini. U to vrijeme nesigurnosti nisam imala svijest o svojoj posebnosti. Veći dio umjetničke agonije ja sam prošla već tada. “

Nakon završetka školovanja na jednom od najboljih sveučilišta u Koreji sudjelovala na izložbi: najtalentiraniji mladi umjetnik 1989 g. i nakon toga više nije željela slikati.

„ Bila sam preumorna raditi konstantno i intenzivno te je slikanje postalo više rad nego radost. Nisam željela više slikati. Bila je to prva pauza nakon moje 5. godine “.

Tad su uslijedila putovanja i traženja; otok Saipan na južnom Pacifiku, Austrija, Švicarska, Njemačka, Makedonija......

Sa slikanjem je nastavila u Zagrebu rođenja druge kćerke. Nikad nije mislila da će se vjenčati s Hrvatom i nastaniti u Zagrebu.

„Bog je imao posbno iznenađenje za mene. Bog nas je spojio. Bila je to više sudbina nego izbor. Ljudi me ponekad pitaju da li nam kulturne razlike otežavaju život?''. Nije kulturna razlika ono što nam otežava život, nego jaz između umjetnika i ostalih ljudi. Umjetnici su posebni ljudi a sukob se pojavljuje kada se trebamo prilagoditi.“

Slikama prevladavaju pejzaži sa posebnom osjećajnošću, bojama i kompozicijom figura žene s crvenim kišobranom, svjetlom obasjani makovi, šetanje kroz snježnu ulicu, čovjek na biciklu u snježnom parku .....

Slike odražavaju život u Zagrebu, ispunjenom ljubavlju i optimizmom. Česta tema i prvi uspjeh su polja makova.

Prvi put sam vidjela polje makova u Makedoniji i bila fascinirana skladom i prirodom. Ubrala sam makove žena mi je u prolazu rekla da to nije cvijeće za vazu nego za polje. Tako su brzo uvenuli u mom naručju da sam ih s žaljenjem morala baciti. Mak je ime najljepše kineske kraljice. U Koreji postoji izraz „ žena lijepa kao mak“ Njeni makovi su uvijek u polju, nikad u vazi. „ Na žalost život u Seulu danas nije kao nekoć kad sam pri odlasku u školu prolazila kroz polja, brala grožđe, jagode i jabuke. Sretna sam da živim u Hrvatskoj. “

Kamenje, mali brežuljci, otocima moru neznatnim znakom života inspiriraju je, kao potvrda da smo dio prirode i priroda je dio našeg života.

Ona slika pejzaže s pogledom koji je razlikuje od ostalih. Hvatajući trenutke u životu čovjeka, daje značenje prostoru i vremenu. U trenutcima stvaranja, u potpunosti sama, ponosna što je prva stigla tamo i proglasila ga svojim. Ponekad je žalosna jer nitko nije s njom.

„ To su tajanstveni trenuci , nagrada je dodijeljena“.

Kao udata žena s dvoje djece, često iskusi nedostatak slobode.

„ Eksplodiram od želje da budem negdje gdje mogu manifestirati svoj rad“

Pokušava ne osjećati da je ona kao umjetnica iznevjerena kad se fokusira na rutinske svakodnevne poslove s djecom.

„ Ne bi trebalo biti štete biti majka i biti umjetnica, jer stvaranje se događa, također i u odnosima u obitelji. To se ne da nadoknaditi . Moja djeca su moja radost. Ja vidim boje i čujem zvuk zvona kad su oko mene.“

Smatra se sretnom osobom jer prolazi trenutke potpunog zadovoljstva i ispunjenja.

„ Koliko ljudi je uspjelo saznati u ranim godinama, u čemu ih je Bog podario. Uvijek nakon otvaranja moje izložbe te povratka domu, kada legnem na krevet s otvorenim očima od oduševljenja vizualiziram ponosno moje izložene slike. Tad pitam mog supruga, da li je bilo dobro? Čujem samo disanje bez odgovora, supruga koji spava. Tad odem pogledati moja dva anđela čujem samo njihovo mirno disanje. Tiha noć. Ja sam opet sama i kažem- ''savršeno''.